Sano još jedna trčkarija
Unaprijed moje najdublje isprike zbog gramatičkih grešaka kojih će sigurno biti i na pretek, pa i zbog stilski loše sročenog teksta, ali eto.. kaj da vam velim, takva sam – nesavršena!!
Ugl, da počnem pričanjem jedne od mora priča i pričica koje slažem u svojoj (ne)pametnoj glavici kada jednostavno nemam pametnijeg posla ili kada.. kako da se izrazim.. je preoteta od nekog slaatkog dečkića... hi hi! Recimo da u takvome stanju je i nastala ova, pomalo čudna na moj poseban način... :
Kao i svakog petka, i taj sam jedva dočekala ono 'milozvučno' zvono za kraj još jednog tjedna. I dok sam izlazila iz razreda još jednom bacivši oko na njegovu crnu kosu i nebeski plave oči čula sam glas kako me zove nadimkom. Okrenula sam se i vidjela dečka iz četvrtog razreda kojeg znam iz viđenja kako mi maše sa smiješkom. Prišla sam mu, osjetivši poglede iza sebe. I sama zbunjena uspjela sam prozboriti samo 'Bok!' a on se onako kulerski nasmiješio, shvativši kako više ništa pametnijeg neće čuti iz mojih ustiju pa rekao: 'Bok! Ja sam Val.' i pružio ruku. Moja malenkost, kao papagaj koji zna samo dvije riječi, ponovila još jednom 'Bok...'. Tada toga nisam bila svjesna, ali moj izraz lica je pokazao apsolutno svaku misao i emociju, te jasnu zbunjenost. On je posegao rukom u đep i pružio mi u ruke malu plavu karticu. 'Mislim da ovo pripada tebi..' Tada sam prepoznala svoj pokaz. Onako posramljena brzo sam ga uzela i spremila u đep nadavši se kako nije primijetio taj oduran kes i još grozniji prišt na sred čela koju je predstavljala slika na njemu, te se samo zahvalila. 'Ležao je na podu na ulazu od škole, pa eto.. da ti ga vratim.' Još jednom, da dokažem svoj skroman rječnik, promrmljala sam 'Hvala..' spremna već pobjeći u mišju rupu od srama.
'Ma nije problem, i meni bi bio bed da izgubim pokaz. No, ne bi se bunio kada bi ga ti pronašla.' Ne mogavši vjerovati vlastitim ušima samo sam tupo gledala u njega. Shvativši kako vjerojatno glupo izgledam, osvijestila sam se, vratila u realnost i samo odgovorila:
'Onda najavi ako planiraš izgubiti nešto u skoroj budućnosti, da se slučajno ne bi našao neko prije mene!'
- 'Ooo, pa ti znaš i pričati! Svaka čast!' – počeo se smijati.
- 'Ha-haa.. Naravno da znam pričati, ni ne znaš koliko!!'
- 'Pa mogla bi to dokazati jedan dan... prije škole?... možda i izgubim nešto.' – nacerio se.
Polaskana njegovom očitom zainteresiranošću samo sam potvrdno klimnula glavom. – 'Onda se vidimo.' Pozdravivši ga još jednom krenula sam prema izlazu.
I tako je moj vikend počeo. Dva dana blaženstva i mira. Vozeći se kući moje misli su već bile na suboti i Martininom rođendanu kojeg čekam cijeli tjedan. Poklon sam već kupila, odjevnu kombinaciju osmislila i samo se čekao taj dan, pogotovo jer je i Tomislav trebao doći. On je bio moj slaba točka od prvog razreda srednje škole, od prvog dana kada sam ga ugledala, jednako slaba koliko i moja hrabrost da mu priznam svoje osjećaje. Ali dobar osjećaj koji sam imala u vezi te subote, osjećaj da će se nešto promijeniti i ništa više neće biti isto natjerao me da zaboravim na nedavni događaj sa Valom.
Tu večer sam teško zaspala. Snovi su mi bili pomiješani, nepovezani te toga jutra probudivši se leptiri u mome trbuhu nikada nisu bili energičniji. Cijeli dan mi je protekao u bunilu i kada sam, jedva dočekavši večer, krenula prema mjestu događaja moj trbuh samo što nije počeo pucati od nemirnih leptirića. Osjećala sam se kao malo dijete kada dobije novu igračku, nervirajući već samu sebe.
Sređena i dotjerana, samopouzdanja do neba ušla sam s ostatkom ekipice u klub. Smjestivši se do najbolje prijateljice pogledom sam ga tražila među masom ljudi. Kako se prostor punio, glazba je bila sve glasnija i glasnija, do te granice da se nije bile moguće normalno razgovarati. Vrijeme je polako već odmicalo i ponoć je otkucala a njega još nije bilo. Moje razočarenje je bilo očito, i svatko u prolazu bi me potapšao po ramenu,vukao za ruku na ples ili jednostavno se zaderao 'party-brejker'. No, ja nisam čula niti vidjela nikoga.
Tada sam osjetila rosnu i hladnu čašu kako mi netko gura u jednu ruku a za drugu povlači prema sebi. Kada sam razbistrila sva osjetila shvatila sam da je to bio Val, s osmjehom od uha do uha.
- 'Očemo negdje na tiše mjesto da dokažeš koliko ti to možeš pričati?' – zaderao mi se na uho zagledavši se ravno u moje oči. Nekako blago i iskreno. Kao robot klimnuviši glavom krenula sam za njim prema izlazu. Kada smo izašli na hodnik on se sjeo na masivni kožni kauč koji je je zauzimao pola te prostorije. Sjela sam se do njega i počela piti iz čaše koju mi je prije toga dao, ne znavši ni sama što. Šutili smo neko vrijeme. No, to nije bila neugodna tišina. Barem ne meni. Nakon par trenutaka po drugi put je omeo moje misli zagrlivši me -'Ne zabavljaš se?' – mojim ne odogovaranjem nastavio je - 'Misliš na onog malog bahatog?'
Trgnuvši se zbunjeno sam ga pogledala. – 'Kojeg malog bahatog..?'
- 'Tomislava... Eno ga pijanog tamo u onom kutu.' – pogledavši u smjeru njegovog prsta vidjela sam Tomislava. Moga Tomija. Plazio je po nekoj prvašici u istome stanju kao i on.
- 'Kako si znao?..'
- 'Nije bilo teško zaključiti..'
- 'Zaključiti?... Moja najbolja prijateljica nije zaključila, kako si ti mogao?..'
Val je samo pognuo glavu i šutio. Neugodno što sam ga posramila pokušala sam promijeniti temu, i dalje zbunjena. Laktom sam ga lagano udarila po ruci i nasmijala se – ' Val, roditelji su ti bili stvarno maštoviti kada su ti dali takvo ime.' On je s olakšanjem podigao pogled i složio izraz gađenja. – 'Hmm... ovaj... moje pravo ime je Valerij. I NE, nisu bili maštoviti. Bili su samo glupi kada su mi dali takvo ime.' Suzdržavši se da se ne počnem smijati, samo sam ponovila. – 'Valerij, dakle... Ma zvat ću ja tebe Val.' – namignula mu.
- ' Beta, nazvat ću ja tebe..' – nacerivši se uzeo je mobitel i počeo tipkati moj broj. Zazvonila je moja nokia iz torbe. – ' Sada me možeš zvati koliko te volja, dobre ili loše volje, u svako doba dana..' Svaka daljnja minuta bila je filmska. Znate ono kada se dvoje zagledao u oči i shvate da su stvoreni jedno za drugog... bla bla i tako to... E pa, sve je slutilo na to, sve dok jedno, nesvjesno okoline, čeljade nije skočilo na nas i počelo buncati kako više niikadaa neće više piti. Počeli smo se smijati te mu pomogli da dođe k sebi.
Kada je već bilo vrijeme krenuti kavalirski se ponudio odvesti me kući što ja, naravno nisam odbila. Dalje ne moram pričati. Dalje je sve stvarno filmski. :D
12 komentara:
ja sam novi na mojblog.heh.i sad malo gledam i citam tuđe postove.i ovo tvoje sam pročitao.i stvarno mi se sviđa.da li je to real-life.ili thinking? što god da je odlično je ^,^
pozdrav..
Od envos, u 28. veljača 2010 9:23:50
:)
bajj..uzivajj
Od envos, u 28. veljača 2010 15:26:28
:D
ocito da se samo mi citamo xD
uzivajj z
Od envos, u 2. ožujak 2010 15:40:20
Od Anoniman (Neregistriran), u 6. ožujak 2010 17:57:25
Od samo_rijec, u 7. ožujak 2010 14:44:46
Od gita, u 8. ožujak 2010 17:36:52
btw kada će nova priča?
pozdrav do idućeg puta :D
Od envos, u 11. ožujak 2010 17:31:54
Od Anoniman (Neregistriran), u 12. ožujak 2010 11:50:30
Od envos, u 16. ožujak 2010 21:09:16
pozz
Od envos, u 17. ožujak 2010 6:43:24
Od Garbage, u 17. ožujak 2010 12:50:36
Od Anoniman (Neregistriran), u 18. ožujak 2010 17:25:31
<< Natrag